Ljubazni! molim se Bogu da ti u svemu bude dobro, i da budeš zdrav, kao što je tvojoj duši dobro. (3 Jovanova 1:2)

05. POSVEĆENJE

Bog je obećao: „I tražićete me, i naći ćete me, kad me potražite svim srcem svojim." (Jeremija 29,13)

Celo srce moramo predati Bogu, drugačije se nikad ne bismo mogli promeniti i ponovo postati slični Njemu. Po svojoj prirodi mi smo daleko od Boga. Sveti Duh opisuje naše stanje ovim rečima: „I vas koji bejaste mrtvi za prestupljenja i grehe svoje", „Sva je glava bolesna i sve srce iznemoglo", „Od pete do glave nema ništa zdrava". Mi smo se zapleli u sotoninu mrežu, koji nas je "ulovio žive za svoju volju". (Efescima 2,1; Isaija 1,5.6; 2.Timotiju 2,26) Bog želi da nas isceli, da nas oslobodi. Ali, kako to zahteva potpunu promenu, obnavljanje cele naše prirode, mi se moramo u celosti predati Njemu.

 

Borba protiv samog sebe najveća je borba koja se ikad vodila. Odricanje od samog sebe, pokoravanje svega Božjoj volji, ne može da se ostvari bez borbe; ali čovek se mora pokoriti Bogu pre nego što se može preporoditi i postati svet.

Božja vladavina nije utemeljena, kao što bi to sotona hteo da prikaze, na slepom pokoravanju, na nerazumnom ograničavanju. Ona se poziva na razum i savest. „Tada dođite, veli Gospod, pa ćemo se suditi!" (Isaija 1,18) - to je Stvoriteljev poziv bićima koja je stvorio. Bog ne utiče prisilno na volju svojih stvorenja. On ne može da prihvati izraze poštovanja koji nisu pokrenuti dragovoljno i svesno. Iznuđena pokornost sprečila bi svaki pravi razvoj uma ili karaktera; napravila bi od čoveka obični automat. To nije Stvoriteljeva namera. On želi da čovek, vrhunsko delo Njegove stvaralačke sile, dostigne najviši stepen razvoja. On postavlja pred nas visinu blagoslova do koje želi da nas uzdigne svojom milošću. On nas poziva da mu se predamo kako bi mogao da izvrši svoju volju u nama. Nama je prepušteno da odlučimo hoćemo li biti oslobođeni iz ropstva grehu, da uživamo uzvišenu slobodu sinova Božjih.

Dajući sebe Bogu, mi bezuslovno moramo da odbacimo sve ono što bi nas moglo odvojiti od Njega. Zato Spasitelj i kaže: „Tako, dakle, svaki od vas koji se ne odreče svega što ima ne može biti moj učenik." (Luka 14,33) Moramo se odreći svega što bi naše srce moglo odvratiti od Boga. Mamon je idol mnogih. Ljubav prema novcu, želja za bogatstvom, zlatni je lanac koji ih veže uz sotonu. Drugi obožavaju ugled i svetovnu čast. Život ispunjen sebičnom dokolicom i neopterećen odgovornostima idol je trećih. Ali ovi ropski okovi moraju da se raskinu. Ne možemo polovično pripadati Gospodu, a polovično svetu. Mi nismo Božja deca ako to nismo u celosti.

Ima onih koji tvrde da služe Bogu iako žele da sami, u svojoj sili, drže Božji zakon, izgrade pravedan karakter i obezbede spasenje. Njihova srca nisu pokrenuta dubokim razumevanjem Hristove ljubavi, već obaveze hrišćanskog života ispunjavaju kao uslove koje im je Bog postavio da bi mogli da zadobiju Nebo. Takva religija bez ikakve je vrednosti. Kad Hristos bude boravio u srcu, duša će biti tako ispunjena Njegovom ljubavlju, tako radosna u zajednici sa Njim da će prionuti uz Njega; i gledajući Njega, zaboraviće sebe. Ljubav prema Hristu biće izvor delovanja. Oni koji osećaju silu Božje ljubavi ne pitaju kako bi sa što manje truda mogli da se zadovolje Božji zahtevi; oni ne traže najniža merila, nego im je cilj da budu u savršenom skladu sa voljom svog Iskupitelja. Sa iskrenom čežnjom oni žrtvuju sve i pokazuju zanimanje koje je u skladu sa vrednošću cilja za kojim teže. Priznavanje Hrista bez takve duboke ljubavi prazno je pričanje, suvi formalizam, težak jaram.

Mislite li da je sve predati Hristu suviše velika žrtva? Upitajte sami sebe: „Šta je Hristos dao za mene?" Božji Sin dao je sve - život, ljubav i trpljenje - da bi nas otkupio. Možemo li mi, iako nedostojni tako velike ljubavi, Njemu uskratiti svoje srce? Celog svog života, svakog trenutka, mi smo učestvovali u blagoslovima Njegove milosti, i upravo to razlog je što ne možemo u celini da spoznamo dubinu neznanja i bede iz koje nas je izbavio. Možemo li gledati Njega, koji je proboden zbog naših greha, i opet želeti da postupamo prkoseći svoj Njegovoj ljubavi i žrtvi? Gledajući beskrajno poniženje Gospoda slave, hoćemo li prigovarati što možemo ući u život samo uz borbu i poniznost?

Mnoga ohola srca pitaju: „Zašto se moram pokajati i poniziti pre nego što mogu biti siguran da me je Bog prihvatio?" Skrećem vašu pažnju na Hrista. On je zaista bio bezgrešan, i ne samo to, bio je Knez Neba; ali, radi čoveka, radi čovečanstva, „postade grehom". „... i bi metnut među zločince, i sam nosi grehe mnogih, i za zločince se moli." (Isaija 53,12)

A čega se mi odričemo kad sve damo? - Grehom uprljanog srca, koje Isus treba da očisti, opere svojom krvlju i spase svojom nenadmašnom ljubavlju! I opet ljudi misle da je teško svega se odreći! Stid me da slušam kad se o tome govori, stid me da o tome pišem.

Bog ne zahteva da se odreknemo ičeg što bismo za svoje dobro mogli da zadržimo. U svemu što čini On ima pred očima dobro svoje dece. Kad bi bar svi oni koji nisu izabrali Hrista mogli da shvate da im On nudi nešto neizmerno bolje od onog što sami žele! Čovek čini najveću štetu i nepravdu sebi samom kad misli ili radi nasuprot Božjoj volji. Nema prave radosti na putu koji je zabranio Onaj koji zna šta je najbolje i koji želi dobro svojim stvorenjima. Put prestupa je put bede i propasti.

U zabludi smo ako mislimo da Bog rado gleda patnje svoje dece. Celom nebu stalo je do čovekove sreće. Naš nebeski otac nijednom svom stvorenju ne uskraćuje radost. Božanski propisi zahtevaju od nas da ne popuštamo onim željama koje bi izazvale patnje i razočarenje, koje bi nam zatvorile vrata sreće i Neba. Otkupitelj sveta prihvata ljude onakve kakvi jesu, sa svim njihovim nedostacima, manama i slabostima i On će ih ne samo očistiti od greha i otkupiti svojom krvlju nego će zadovoljiti najdublje čežnje svih onih koji prime Njegov jaram, nose Njegovo breme. Njegova namera je da svoj mir i odmor daruje svima koji dolaze k Njemu po hleb života. On zahteva od nas da ispunjavamo samo one dužnosti koje će naše korake odvesti do vrhunaca blaženstva, do kojih neposlušni nikad neće dopreti. Pravi, radosni život duše jeste da se u nju useli Hristos, nada slave.

Mnogi pitaju: „Kako mogu sebe predati Bogu?" Vi želite da se predate Njemu, ali vam nedostaje moralne snage, robujete sumnji i sputani ste navikama svog grešnog življenja. Vaša obećanja i vaše odluke slične su kulama od peska. Niste kadri da upravljate svojim mislima, svojim pobudama, svojim osećanjima. Svest da ste prekršili svoja obećanja i izneverili svoje reči slabi vaše poverenje u sopstveno poštenje i navodi vas na pomisao da vas Bog ne može primiti; ali ne morate da očajavate. Vama je neophodno da razumete šta je prava moć volje. To je vladajuća sila u čovekovoj prirodi, sposobnost odlučivanja ili biranja. Sve zavisi od pravilne upotrebe volje. Bog je čoveku dao vlast da bira, i na njemu je da se posluži njome. Vi ne možete da promenite svoje srce, vi ne možete sami od sebe da posvetite Bogu osećanja svog srca; ali možete odlučiti, izabrati da Mu služite! Možete Mu predati svoju volju; tada će On delovati u vama da hoćete i učinite ono što je Njemu ugodno. Tako će cela vaša priroda biti stavljena pod upravu Hristovog Duha; On će biti središte svih vaših osećanja, vaše misli biće u skladu sa Njim.

Težnje za dobrotom i svetošću same po sebi su dobre; ali ako se zaustavite samo na njima, neće vam biti od nikakve koristi. Mnogi će biti izgubljeni iako žele i čeznu da budu hrišćani. Oni nisu uspeli da svoju volju pokore Bogu. Zato sada i ne odlučuju da budu hrišćani.

Ako se budete pravilno služili svojom voljom, može nastati potpuna promena u vašem životu. Ako svoju volju pokorite Hristu, udružićete se sa silom koja je iznad svih poglavarstava i vlasti. Imaćete silu odozgo da ostanete postojani i tako ćete stalnim pokoravanjem Bogu biti osposobljeni da živite novim životom, vere.